Gladna Slavonija, Gladna Hrvatska!

Ovih dana smo svjedoci mnogobrojnim seljačkim prosvjedima. Ta činjenica ne čudi s obzirom ako se osvrnemo na trenutačno stanje u poljoprivredi koje bi se u najmanju ruku dalo opisati onom starom “ne znaš tko pije, a tko plaća”. Ono što je dovelo do tog stanja, kada pogledamo malo u povijest je neosporna činjenica da se naši seljaci nisu još priviknuli na funkcioniranje u kapitalističkom sustavu. Još uvijek su žive posljedice socijalističkog sustava koji se brinuo za poljoprivrednike i gdje je poljoprivredna proizvodnja bila uvijek “isplativa”.
Međutim, ova činjenica  je ipak donekle oboriva. Jasno je našim poljoprivrednicima da se sami moraju brinuti za sebe, ali ono što im nije jasno i radi čega su se podigli prosvjedi jest to da ne postoji strategija jasne poljoprivredne proizvodnje na razini države. Ne postoje jasno definirani ciljevi i potrebe za određenom poljoprivrednom proizvodnjom, te su poljoprivrednici  prepušteni sami sebi. E, to je činjenica koju si ni jedna država ne smije dopustiti. Poljoprivreda je jedan od temelja gospodarstva, kao takva utječe na sve segmente gospodarstva, od uvoza i izvoza do stvaranja državnih robnih zaliha. Svaka država mora odrediti prioritete u proizvodnji i odrediti proizvodne kvote za određeni proizvod u poljoprivredi, te na taj način poticati proizvodnju onog čega više trebamo i čemu stremimo i smanjivati proizvodnju onog što nam je višak.

Problem poljoprivrede je kompleksan i ne smije se promatrati sa jednog stajališta. Ne smije se promatrati sa stajališta da su prosvjedi tu radi smanjenja poticaja za 40%. Da, i to je istina ali ne potpuna. Poljoprivreda je dovedena na sam rub propasti raznoraznim špekulacijama, utjecajima i lobijima. Dovoljno govori činjenica da su prošle godine za vrijeme berbe jabuka ukinute uvozne carine na jabuke. Kad se ta situacija promatra sa određene udaljenosti jasno je da je to napravljeno da bi se oborila cijena domaćim proizvođačima.

Neusporediv je odnos domaćih i stranih poljoprivrednih proizvođača. Činjenica je da su strani proizvođači konkurentniji od naših, međutim, činjenica je da njihove matične zemlje nisu uništavale domaću proizvodnju nego su je poticale, poticali su vlastite proizvođače i na zaduživanje po povoljnijim uvjetima kako bi se razvili i uložili u nove tehnologije, također, činjenica je da su se ti procesi u njihovim zemljama događali prije dvadeset i više godina, dok su se za razliku od tih stranih proizvođača naši domaći borili za suverenitet domovine.

Naši proizvođači također ulažu u modernizaciju proizvodnje i smanjenje troškova, međutim, ulažu ne vlastita sredstva nego ih kreditiraju poslovne banke i ne postoje povoljni uvjeti kreditiranja, primorani su raditi za kamatu i to opet stranim bankama jer ne postoji specijalizirana domaća banka koja bi svojim poslovanjem pratila isključivo poljoprivedu.

Zato, smanjenje poticaja od 40% je bila kap koja je prelila čašu našim poljoprivrednicima. S pravom traže zaostala plaćanja od države jer ih banka neće pitati zašto nisu podmirili ratu za mehanizaciju. Likvidnost države prema poljoprivrednicima je premašila sve granice.

Činjenica je da je poljoprivreda stavljena na marginu. Činjenica je da ne postoji plan i program razvoja poljoprivrede i da se poljoprivreda svodi na svaštarenje. Činjenica je da naši poljoprivredni proizvođači radi toga neće biti konkurentni u Europskoj Uniji. I činjenica je to da će se svima nama vratiti, možda kao bumerang, kad budemo na svom stolu imali bezukusne rajčice tretirane “bojom”.